O piscu:
Dejan Đuričković, porijeklom iz Banjaluke, dugi niz godina živi i radi u Sarajevu, gdje je bio istraživač na Institutu za jezik i knjževnost, a potom profesor na Filozofskom fakultetu; bio je i dugogodišnji lektor za srpskohrvatski jezik u Strasbourgu (Université Marc Bloch); autor brojnih eseja i kritika posebno o srpskoj književnosti.
ILUZIONIST
Plovili smo pučinom dana prepušteni vjetru nepoznatih nam pulsacija i težnji za emocijom, za doživljajem. (Sve što to nije, nije se ni računalo u život!) Bavili smo se svim i svačim, samo ne školom (ona se bavila nama, s njom je nekako sve išlo samo od sebe i nije se računalo ni u kakvo zanimanje). A svim i svačim, to zapravo znači vrlo ograničen broj stvari. U ono vrijeme, naime, nije bilo ovoga čega danas ima i čime se današnja djeca i mladež, pa i neki ozbiljni ljudi, bave. Imao si na raspolaganju božji dan i maštu da njome nešto smisliš i da ga ispuniš, po vlastitoj volji – niko ti se u tvoje projektantske i izvođačke poslove nije miješao. Tako svakodnevno vježbana mašta silno je rastezala vrijeme, i mehaničko i prihološko, i u naša zanimanja, bez našeg znanja, uvlačila Ajnštajnovu teoriju relativiteta. Da je sve na svijetu i u životu relativno, pa i ono što nam otkucava sprava koju danas svi nosimo na ruci, otkrićemo kasnije, kada odrastemo i razvijemo dar analize vlastitih osjećanja i kada budemo ponešto naučili o subjektivnom vremenu i doživljaju – kada uistinu shvatimo smisao onoga što su nam poručivali pisci iz naše lektire: da “stvari imaju onakav izgled kakav im dade naša duša” i da “ljepota nije u pustinji nego u duši Arabljanina”. Imaginarnim sadržajima gusto nabijeni dan rastezao nam je vrijeme unedogled i stvari nam predstavljao u beskonačnom nizu čudesno zagonetnih sitnica od kojih je sačinjen ovaj božji svijet. Tek mnogo kasnije doći će gorko saznanje da te sitnice više ne zapažamo i da nam se u životu sve samo ponavlja i u glavi slaže ne dirajući dušu. O, beskrajni dani naše čednosti! O, nevini naši dodiri svijeta! O, naivnosti blaga duše netaknute!
Poneki među nama nikada se nisu uspjeli osloboditi svoje infantilne zanesenosti i naivnosti i nosili su je i kasnije, kroz čitav život, kao neizlječivu bolest. Nikakve trave nisu je mogle ni ublažiti, kamoli otkloniti. Iskustva, “bore duše”, kako ih naziva jedan pisac, nisu se na njima mogla vidjeti. Svijetom su i dalje hodali sa svojom bolešću, i poput mjesečara koji je noću, opčinjen nebeskom silom, na granici između dva svijeta, glavom bubnuo o neki tvrd predmet, samo su pričom, ponekad, drugima otkrivali svoje ožiljke, čudeći se, kao mala djeca, grubostima svijeta.
Duša, ta nesvjesna težnja moralnom i intelektualnom samousavršavanju, koju svako od nas nosi u sebi a život je tako rano potisne i priguši! Nikada nećemo saznati ni šta naši najbliži prožive i prosanjaju u tom potiskivanju i borbi sa samima sobom, a načuditi se ne možemo kada, nakon niza godina, vidimo, ili saznamo, šta je postao neko s kim smo godinama sjedili u istoj klupi ili se svakodnevno, od jutra do mraka, igrali u istoj ulici.
Jedan od pomenutih zanesenjaka bio je i Jovan-Joco B. On se, doduše, nije igrao s nama u istoj ulici niti je sjedio s nama u istom razredu. Bio je nešto stariji od nas, već momak, ali raja, i svi smo ga poznavali. “Zdravere!” i njega smo pozdravljali kao ostale vršnjake. Jedne nedjeljne matineje, međutim, Joco je u našim očima silno porastao kada smo ga, na rukometnom stadionu “Borca”, vidjeli kako u atletskoj majici izlazi na takmičenje u dizanju tegova, sa strašnim trokutom grudnog koša i ramena i rukama kojima pretrčavaju talasi kvrgavih mišića u pokretu. Izdvojen na takmičarskom platou, u stavu potpune predanosti teretu koji je ležao pred njim, koncentrisan i miran, kao u molitvi, odjednom nam se učinio dalek i nedostižan, kao junak iz legende. Od tada, s pričama o njegovim sportskim uspjesima koje smo slušali, Joco je u našim očima sve više rastao i izdvajao se. Sve što se moglo prognozirati o usponu jednog do tada anonimnog momka, on je obarao kao od šale, i niko nije mogao dogledati visinu na koju će se uspeti. I kad je uskoro postao republički prvak, mislili smo da je i to samo prolazna stanica na Jocinom putu ka svjetskom usponu i svjetskoj slavi.
U međuvremenu, zapostavivši školu, koja mu i nije baš išla bogznakako od ruke, zaposlio se kao bankovni činovnik-blagajnik. Bezbeli da mu je osmosatno sjedenje na kasi i brojanje para teško padalo i da su mu treninzi u dizanju tegova dolazili kao ispusni ventil, koji mu je olakšavao nezadovoljstvo čamotinjom i automatizmom sivog života bankovnog činovnika. I videći da takvome životu kraja nema i da mu ga je sve teže i teže podnositi, Joco je donio čvrstu odluku da tome učini kraj. A onda mu se odjednom ukazala nenadana šansa za promjenu o kojoj je sanjao: kada je njegova banka pošla na nekakav sindikalni izlet u Francusku i Joco s njom, rodila mu se ideja: svoju divovsku snagu, od Boga darovanu i snažnom voljom ojačalu - zamislio je -ponudiće, tamo, u svijetu, nekome ko će je znati na pravi način cijeniti i po zasluzi platiti. Sišavši s voza na stanici Sen-Lazar u Parizu, svojima je samo rekao: “Zdravere! Ja ovdje ostajem!”
Tako je počela Jocina tromjesečna avantura u Gradu svjetlosti.
Bez znanja jezika, kao i toliki drugi s neba pali i s raznih strana svijeta ilegalno pridošli iluzionisti, Joco je istinski vjerovao da je čovjek do Pariza jedno a od Pariza drugo, i nestrpljivo očekivao da i od njega postane to drugo. Po čitav dan je tumarao gradom misleći da će sve samo od sebe krenuti tokom priča koje je slušao i čije je žuborenje nosio u uhu kao malu noćnu muziku – samo ako nekome zapne za oko njegov trokut i četvrtasta glava jakih vilica koje su svakome stavljale na znanje snagu njegove volje. Ali, u šarenilu pariske ulične vreve Joco nikome da zapne za oko ! A dani su tekli, tekli, tekli, kao Sena sous le pont Mirabeau, ono malo s mukom ušteđenih i krišom preko granice prenesenih franaka topilo se kao snijeg na jugovini, slatka muzika neprovjerenih priča o munjevitim usponima put slave i bogatstva postajala je sve tiša i sve manje slatka, dok ubrzo sasvim ne utihnu, pa i nestade iz njegovog uha. Počeo je da se zapušta, neredovno brije, da sve duže nosi neoprane košulje i neispeglane pantalone... Umjesto veselog ritma Zuckerwasser-šansona, počela je u Jocinom uhu izranjati zaboravljena melodija pjesme koju je nekad davno, još u osnovnoj školi, učio : Bože mili, kud sam zašo...
U takvom stanju, jednoga vedrog dana, međutim, neočekivano, ozarila ga je melodija maternjeg jezika, koju je čuo u prolazu : na Pigalu, ispred jednoga sexy-shopa, opazio je neke našijence koji su buljili u izlog, uz bučne i raspusne komentare. Pristupio im je, uhvatio se za njih kao za slamku spasa, isprva bojažljivo (u glavi je ponio i priče o surovosti naše emigracije, tamo u svijetu, u koje doduše nije mnogo vjerovao), pa sve opuštenije i srdačnije, dok im nije otvoreno opisao svoj slučaj i bijedu svog trenutnog položaja. Shvatio je da niko iz grupice, kao ni on, ne zna ni beknuti francuski, da iako su ovdje već godinama, niko od njih ni kruha ne zna zatražiti u prodavnici i da se zato jedan drugoga drže kao pijan plota. A Joco im se sad ukazao kao neko ko će im uvećatri grupu i svojim adresama, koje je bio ponio (a koje su se pokazale neuhvatljive kao dim), proširiti krug poznanstava i ojačati njihovo kao vrijeme promjenljivo samopouzdanje.
- Slušaj, zemljak, - intimno mu se obratio jedan iz grupe – za tvoje mišiće ovdje, u Parizu, nema zime. Pođi sa mnom sutra kod mog šefa u Reno, on ima oko, odmah prepozna ljude. Vidjećeš !
Tako je Joco primljen u tvornicu automobila Reno. U veliku halu gdje su se sklapali automobili, u kojoj ni svoj vlastiti glas nisi mogao čuti od buke, imao je da teretnim kamionima na traci, iz nekog skladišta u tvorničkom krugu, prinosi ogromne gume olovne težine. Hodao je ponekad glavinjajući, kao u nesvjestici, ali ga nije toliko mučila težina tereta koji je prinosio traci koliko programirani ritam hodanja tamo-amo, koji mu je već prvih dana postao gora i nepodnošljivija monotonija od one bankovne od koje je pobjegao u ovaj bijeli svijet, u nadi da ga u Gradu svjetlosti čeka nešto ljepše i njegovih mogućnosti dostojnije. Trpio je, trpio, tu svakodnevnu monotoniju od koje trne svijest, mozak se suši, koja i srce ispira od svake emocije, i kući dolazio tupih čula, potpuno iscrpljen, padao na kravet i satima, praznog pogleda, zurio u plafon, bez želje da igdje iziđe, da ikoga vidi, da išta učini. Nada u čovjeku, kažu, posljednja umire, a Joco je, eto, počeo osjećati da ona u njemu svakodnevno slabi, nestaje, prosto hlapi, kao alkohol, i da će uskoro ostati bez tog unutrašnjeg stuba-držača, na koji se još jedino oslanjao. Prepao se da će ga u imploziji duše, koju je slutio kao neminovnost, naprosto nestati. I kako u strahu svakome oči postanu velike, ideju o povratku prigrlio je kao spasonosno olakšanje duši. Kada mu je sinula u mozgu i postala neopoziva odluka, učinilo mu se da po njemu pada neka svemilosna mirotočiva svjetlost sa nebesa. Ozaren, lako je izdržao još do kraja sedmice, da podigne zarađeno, i odmah požurio na voz.
Upoznavši pravo lice Pariza, Balzakov junak Ežen Rastinjak, provincijski pridošlica, vraćajući se sa sahrane sirotog čiča-Gorija, zastao je u jednom trenutku na uzvišici groblja Per Lašez, bacio srdit pogled na grad i uputio mu one čuvene izazivačke riječi : A nous deux maintenant ! A sad je red na nas dvojicu (da se uhvatimo ukoštac) ! Pariz je u Rastinjaku izazvao inat, i kasnije, u moru Balzakovih romana, mi ćemo ga opet sresti i vidjeti kako, suvonjav i nikakav, dalje uspješno pliva u pariskom moru i probija se ka Uspjehu. Robustni Joco, naš Herkules, eto, nije uspio. Nije mogao da postane « drugo » !
Kada se vratio, postao je pjesnik, i svoje knjižice poezije slao prijateljima s posvetama. I ja sam jedan od njih.
U ovom ratu, zatvoren u četiri zida, i ne znajući šta ću sa sobom, po čitav dan prevrćem knjige po kućnoj biblioteci. I evo, nabasah i na jednu Jocinu, s posvetom, i na pismo u njoj, Jocinom rukom pisano. To je i povod ovom što pričam. Joco se u njemu prisjeća svoje mladalačke avanture s vedrinom koju donosi distanca proteklih godina i prevladana gorčina poraza. « Pošto se ljetos – piše mi – ne nađosmo u Banjoj Luci, te ti ne mogoh umiloštiti mog Pantokratora čestitog, to koristim ovu priliku pred tvoj odlazak u Pariz i šaljem ti mog Dajaka Pantokratora. Nadam se da ćeš ponijeti Pantokratora u Pariz – kako bi bacao ljude u pakao umjesto tebe, tamo gdje mu je i autor šorvanio kad se nije smjelo ni pljunuti preko granice. »
U ono sretno doba naše mladosti, Joco je bio naš ledolomac, razbijač iluzija, i svojim pričama sa daleke pučine svijeta liječio naivne i otvarao im oči. Na neke, rekoh već, nikakve trave nisu djelovale, pa ni Jocine priče. Takvi i danas hodaju svijetom kao mjesečari.
Sve što je Joco, kasnije, pisao u svojoj poeziji, izviralo je iz njegovih iluzija i gorkih saznanja o krhkosti i promjenljivosti svega ljudskog. Gete veli: Wer den Dichter will verschtehen, muss in Dichters Lande gehen. (Ko hoće da razumije pjesnika, mora ići u njegovu zemlju.) Ko hoće da razumije Jocu, mora ići u njegov zavičaj. Ali i u Pariz, i u Pariz!
GLUVE UŠI
Malo ko razuman će se upustiti u uzaludan napor da složenost nastajanja slike svijeta mitskoj svijesti objašnjava onako kako se inače objašnjavaju ljudske stvari. Svako ko je to pokušao ubrzo je digao ruke od uzaludnog posla. Mitska svijest ne živi u svakodnevici, niti u istoriji; njen dom je vječnost, o kojoj ni učeni ne znaju bogznašta. U tom domu prednaučnog i bujnom fantazijom prožetog mišljenja, učenjak ima samo da sluša; ono što bi on imao da kaže, manje je od onoga što bi rekao u nekoj pustoj planini. Tamo bi bar čuo jeku svoga glasa, ovdje ni to: njegov glas dočekuju gluve uši.
U ranom djetinjstvu, u kome nam sliku svijeta uglavnom škola stvara, stičemo i saznanja koja se u tu sliku ne uklapaju. Tek naknadno imaćemo o tome da razmišljamo i sitnim sitom prosijavamo krupno mlivo koje su nam razni mlinari u glavu sipali.
U našem poslijeratnom sirotom djetinjstvu ničeg nije bilo, a opet ga se svi s radošću sjećamo.
Grane ljetni dan, i ti si pred njim kao pred beskrajem. Upregnućeš svu svoju maštu da ga ispuniš sadržajem koji će te činiti sretnim, mada ne znaš šta je sreća. (Tek ćeš kasnije, ponekad, kad osjetiš da tvoje krilata mašta trči ispred zemaljskih činjenica i da je ne možeš pratiti, osjetiti žal prikraćene radosti i tužno čamiti. O, blagoslovena Čama, nezaboravni naš učitelj strpljenja.) A na sadržaje koje si smislio ponekad ćeš sasvim zaboraviti, jer ti drugi, neočekivano, ponudi svoje.
Ne sjećam se šta sam sve bio smislio za smiraj tog dana, kada se budem vratio iz škole. Ali se sjećam trenutka kada smo, u povratku, prošli pored bašte Paukove kafane. Čuvene kafane Petra Pauka! Ne znam šta je taj Pauk radio prije rata, ni u ratu. Mi djeca znali smo iz kućnih priča da je imao dva sina emigranta, u Londonu, koji su, ko zna iz kojih razloga, tamo otišli, vjerovatno nepovjerljivi prema vremenima koja su dolazila i Novoj Vlasti. Već taj podatak – da čovjek pored čije kafane svakodnevno prolazimo i kojeg takođe svakodnevno viđamo ima neke veze sa tamo nekim dalekim svijetom, odakle saznaje nešto što mi ne znamo i nikad nećemo saznati – davao je vlasniku kafane nešto posebno, važno i nedokučivo, u našim očima. A važnost i tajanstvene veze ovog čovjeka još su se više u našim očima uvećali kad smo jednoga dana čuli radosnu vijest da je u njegovu kafanu, sa daleke pučine nama nepoznatog svijeta, stiglo – prvo u našem kvartu – jedno moderno čudo. I ja sam tu prvi put u životu vidio i čuo to čudo: radio-aparat.
Subotom i nedjeljom, kada su se igrale utakmice, iznio bi Pauk to čudo i posadio ga na prozor koji je gledao u baštu njegove kafane. Kafana je tada uvijek bila prepuna svijeta, u pobožnoj tišini svi su se pretvarali u uho, mogao si ispustiti samo uzdah (nakon propuštene šanse) ili uzvik (nakon postignutog gola), da prisutnima ne bi promakla koja sudbinski važna riječ spikera Radivoja Markovića, koji je elokvencijom svoje slušaoce, ovdje, u bašti, više zaluđivao nego igrači svoje gledaoce, tamo, na stadionu. Mala bašta Paukove kafane, s ogradom načičkanom nama dječurlijom, ponekad je, kao onda kada je Radivoje prenosio onu istorijsku utakmicu između nas i Rusa, na Olimpijadi u Tampereu, postajala pravi stadion: tada se više nije moglo izdržati, eksplozija bi raznijela sve obzire, i već promukli Radivojev glas gubio se u zaglušujućoj provali emocija.
Mi djeca, koji o sportu još ništa nismo znali, samo smo radoznalo posmatrali, ispitivali, ne razumijevajući, strasti odraslih. Nije nas zanimao rezultat, niti oni koji se bore, nego lica, poze, gestovi, uzvici i uzdasi, rječitiji a tajanstveniji od svega što smo čitali u opisima iz školske lektire.
Vlasnik Pauk nije se mnogo unosio u ta raspoloženja. Više je to posmatrao kao i mi djeca, piljeći u ljude i ispitujući njihove reakcije. Gubio se u masi svijeta hipnotiziranog Radivojevim glasom, i niko na njega nije obraćao pažnju, niti je on sam nastojao ičiju privući. A bio je inače folklorno neobično živopisan čovjek, jako upadljiv i likom, i ponašanjem, i govorom, i kao takav ušao je bio i u lokalne poslovice. Imao je običaj da sjedi u svojoj bašti, za stolom među ljudima, i ostavljao utisak da je i sam gost a ne kafedžija. (Za nas djecu, to je bilo kao da je neko Bog zna s kojih visina sišao i eto stao tu pred nas, mi ga vidimo i čudimo se jednostavnosti te pojave.)
U smiraj tog proljetnog dana, kada smo nestrpljivo očekivali da, nakon škole, duši damo oduška i dokopamo se sadržaja koje smo bili smislili, Pauk nas pred baštom svoje kafane presrete neočekivano kao neka Viša Sila koja nas odvlači od naših sadržaja i nameće svoj. (I ranije se dešavalo da nas zaustavi i, kako to već odrasli s djecom čine, ovlaš priupita o koječemu, ali nikada ovako i na ovu temu.)
- A kojem ste se danas Novom Svecu klanjali, a ?
Mi se snebivamo, svi smo lijepo vaspitani, zaziremo da pred odraslima kažemo koju neprikladnu riječ. Ako bi van škole, u gradu, na ulici, sreo nekog nastavnika, već na sto metara udaljenosti, sav bi pretrnuo: mozak bi ti počeo raditi elektronskom brzinom, samo je izračunavao varijante pozdrava, intonaciju, mimiku, šta s rukama... i onda si, konačno savladan strahom da sve ne ispadne kako si zamislio, brisao u prvi haustor, kao u luku spasa. Evo, sad nabasasmo na čuvenog Pauka, koji kraj toliko odraslog svijeta, u bašti i na ulici, upiljio baš u nas, i hoće, baš od nas, ovakvih malenih i nikome zanimljivih, nešto da sazna, i to mu je, vidimo, vrlo važno.
- A? Il ste i vi neka sekta, ko ovi odrasli, pa niko drugi ništa ne smije znati? Šta ste danas učili?
U glasu mu osjećamo neku neobičnu osornost, koju podupire i zlovoljno, mrgodno lice. Raspojasanost u držanju uvećava njegov ionako krupan stas, a mi, maleni, još više nestajemo u sebe, smanjujemo se, nestaju nam glave među sićušnim ramenima, dok gore, čini se, ostaju samo oči da, kao periskop, osmatraju dolazak nepogode. Iznenadan povišen, osoran ton, naglo iskrsnulo mrzovoljno lice odrasle osobe pred očima, raspojasanost koja na zlo sluti, u duši djece izazivaju posebnu vrstu paralize. Svi impulsi nestašne njihove ćudi trenutno zamru. Ali to ne traje dugo. Dar prilagodljivosti, koji s godinama nestaje, ili vidno slabi, Vrhovni brižnik im je dao da zaštiti njihova bespomoćna bića od surovosti odraslih.
Šok ubrzo prestade i, znajući od ranije da Pauku uši rastu na priče o epskim junacima, mi navukosmo masku snishodljivosti i svi uglas pohitasmo :
- Učili smo iz s-h o Kraljević Marku.
- I? Šta su vas o njemu učili?
Mi, nekako tuc-muc, prvo bojažljivo pa onda slobodnije, svejednako ne trepćući i ispitujući kako ga se doima naša priča, kažemo šta smo sve naučili o Markovoj snazi, hrabrosti i junaštvu : mogao je udarit na svakoga, gorsku vilu, ako mu ne bi bila po volji, za kosu povući i dozvat je pameti, iz suve je drenovine mogao vodu iscijedit, orati carske drumove i plugom zamahnut pa pobit sve Turke koji bi mu na put stali, razgrnut ih ko zelenu travu, kako je mogao skočit, i uvis i udalj, ko niko, pojest i popit, opet ko niko, a kad oči iskolači, sve živo oko njega pomrije od straha... Vezemo mi o čudovišnom Marku, godi to, vidimo, Pauku, mi se oslobodili i sve jedan drugom u riječ uskačemo utrkujući se ko će više reći, više uveličati ionako van svake pameti uveličanog Marka, i više impresionirati Pauka.
Pauk zakrenuo glavu malo ustranu, naperio uho, sluša, kao da ne trepće, pogled mu stalno ide od jednih do drugih usta, prosto blenuo, čini nam se, pred svojim neznanjem o stvari u kojoj se mi, eto, utrkujemo i plivamo kao ribe u vodi. Odjednom, podiže obrve, učini ti se do navrh tjemena, mahnu nervozno rukom u širokom potezu kao da sjedi za stolom pa s njega mete nešto što mu oči ne žele vidjeti.
- Ništa vi o Marku ne znate ! Ni vi ni vaš učitelj ! Marko je bio junak veći no što ikoja pjesma kaže ! Srpski junak, to ti je, kratka pameti, vulkan, a ne čovjek : stalno puši, ali kad provali, nema pjesnika koji to opjevati može!
Mnoge sam knjige kasnije u životu pročitao, o mnogo čemu, pa i o onima koji žive u ovoj vrsti nepromjenljive vječnosti. Ali ni jedna mi tako živo nije predstavila snagu mitske svijesti i nepromjenljivost njezine slike svijeta.
(Iskrcavši se na Svetu Helenu, Napoleon je izgovorio one čuvene riječi, saldo svog života : J ai rempli ma destinee. Ispunio sam svoju sudbinu. Danas, kada su u nas sitni kafedžije mitske svijesti proširili svoje bašte do neslućenih razmjera, obuhvatajući njihovom ogradom i naše živote, hoćemo li i mi, mali žuti mravi, moći jednoga dana da kažemo nešto slično ? Kad svoju sudbinu ne ispunjavamo mi, nego nam je ispunjavaju Oni ?)
|
|
